želim

ne znam koliko je sati. na ovom našem je uvek šest. štagod. opet je jesen. pored kompa mandarine i koka kola. neke sveske, futrola za naočare, indeks, telefon i nedovršen crni šal. uvek sam volela mandarine i koka kolu, tako, u paru. podsete me na božić. a tek božić što volim.

soba poluprazna. na podu koferi.

ja konačno pišem taj blog post koji odlažem već mesec dana. na petom sam spratu, ali se glasovi sa ulice čuju kao da su mi u sobi. otvoren je prozor, pa zbog toga. nekad me to malo plaši, a nekad ih slušam i pitam se pada li im uopšte na pamet da neko njima potpuno nebitan čuje svaku njihovu reč. ne znam. i to je malo štagod. nije mi trebao sad ovaj film što mi je uzeo suze.i ja baš znam da izaberem trenutke.
sutra se ilegalno selim. a tek od srede legalno.
ugovori neki i te masti još moraju da se potpišu. ali ja ne mogu ni sekund više u ovom stanu. sutra, dakle.

kad se preselim u dom kod svoje najbolje drugarice imaćemo najlepšu sobu na svetu i svi ste dobrodošli uvek. na kafu, pivo, čaj, sok, štagod. sutra, dakle.

ova fotografija je nastala pre nekoliko dana blizu fakulteta. na njoj sam htela da prikažem ljubav. i to kako zaslužujem da posedujem analogni aparat. ali, mostly ljubav.

ovih dana (meseci) sam malo melanholična, ali tad mi nastanu najbolje fotografije, pa se nekako malo i držim za tu tugu, da ne ode dok ne skupim bar za pristojnu izložbu.

za večeras je dosta.
jedna mala buduća takoreći novinarka, no ne znamo još uvek gde će me i koji talasi odvući,
ide da spava.

sutra je novi dan, a neka nova mora se malko uzburkala u meni,
ne znam da li to sme tako i ko im je dozvolio.

1 komentar

Komentariši